puno toga se trenutačno događa... i dobro i loše.
izgubila san glavu, ne znan što ću od sebe. u obitelji je sve krenilo naopako i ne mogu više podniti ni 2 min u kući, gušu me ovi zidovi, truje me ovaj zrak. samo bižin van, daleko. bižin njemu u naručje.
nisan bila sigurna u sve ovo između nas, bojala san se, i previše. ali sad je sve to nešto drugo.. nzn... on je predivna osoba u duši. i toliko se trudi da me upozna, da me svati, da mi se približi... želi znati o meni sve, sve ono što čuvan samo za sebe. a ja mu virujen, svaku njegovu rič, i znan da ovaj put ne grišin. ali ja ne mogu, ne mogu mu se otvoriti. predugo san se zatvarala u sebe, ubijala svaku trunčicu emocija na svome licu, zakopala sve što mislin i osjećan tako duboko, sakrila sebe od drugih, od same sebe i pokazala neko novo lice, koje neće moći zgaziti niko.
ali on želi to iskopati, želi znati mene, pročitati što mi piše na duši... ja san mu toliko zahvalna na tome, na tom osjećaju koji me više ne čini prozirnon. i svaki dan mi znači sve više, i svaki dan postaje teže prišutiti prošlost. želin mu reći sve, tila bi išćupati srce i dati mu ga u ruke... ali ne mogu. nešto me koči, neda mi da to privalin priko usta. te teške riči, priznati sve crne dane....
ahhh....
jedino što znan je to da ga ne želin izgubiti... možda ja njega ne volin toliko, možda on meni ne znači koliko i ja njemu, ali ovo je sve što san u ovon trenutku sposobna pružiti... a želin mu dati sve, makar požalila. želin nekome dati sebe u potpunosti, sve svoje povjerenje, sve svoje nade i snove podiliti s nekin, a on je jedini koji je to zaslužija. i želin mu to dati... trudin se... i još više ću...
virujen mu...
znači mi i više nego ću priznati...
i ne želin to izgubiti...
ne smin... ne sad.
Dugo već nisam
Na papir svoje misli stavljala,
I sad tako daleko se čini
Sve što nekad sam duboko osjećala.
Danas sam se zaželjela tinte
I da moju dušu ponovno izda...
Zaželjela sam se one stare slobode
Koju pogled na istinu mi pruža.
Trebala bih biti sretna
Jer napokon sam pronašla nekog tko me voli,
Ali ljubav njegova ne zacjeljuje stare rane
Niti briše onu davnu uspomenu što još me boli.
Kako se naviknuti na nešto novo,
Ono što srce još nije upoznalo?
Kako prepustiti se nečem stranom,
I zaboraviti sve što još nije zaboravljeno?
I ponovno lažem sebi,
Lažem da svega ovog nisam dostojna
A bojim se, bojim se jako
Da sve moje more su zapravo istina.
I ne mogu voljeti
Onog tko to istinski želi
I znam da na kraju ću izgubiti
Onog koga srce zavoli.
Zalutale su moje misli...
Podjeljeni su moji osjećaji...
Vara me dan, a laže noć,
Istinu još govore samo snovi.
A njih nema.
muči me jedno pitanje... što učiniti kad se nalazite u situaciji kao što je moja?
postoji jedna osoba... dobar je u duši.. iskren je... zabavan... lijep... zgodan... i sviđam mu se... i priznao mi je to.... ali znala san ja to i prije... po njegovu ponašanju, po njegovim riječima... znala san da mu je do mene stalo... i uvijek to ponovno dokazuje...
ali ja.... ne znan što osjećan... sviđa mi se.... više kao prijatelj... ali san mu odlučila pružiti šansu... tražin nekoga ko će mi biti i prijatelj i dečko... ko će me razumijeti... ko će slušati ono što iman za reći... on se čini savršenim... ali opet... zašto nisan sigurna... vjerujen da ću ga s vremenom više zavoljeti... nadan se u to... ali strah me da ću ga povrijediti... a to ne želin... nije to zaslužio... i mislin da ja nisan zaslužila njega...
možda san prerano krenila naprijed... prebrzo odlučila da mi treba netko ko će me promijeniti... netko ko će me smiriti... netko uz koga ću zaboraviti na prošlost...
znan da on je sve što san tražila... ali me svejedno strah... pokušavan i nadan se da ću ga zavoljeti barem onoliko koliko on voli mene... samo to...
ali i dalje ne znan... jesan li u pravu...?
kako je ijepo biti netko drugi...
sanjati neke nove snove,
živjeti neki novi dan,
voljeti neki novi plan.
sve ovo neka je druga budućnost...
svijet za koji sam neprilagođena.
opet stari osjećaji u ludoj samoći
griju me nekim novim usnama,
opet davno zaboravljena prošlost
ide onim starim stopama.
prepustiti se ovom životu
ili se boriti za novi?
kako prosuditi koliko smo sretni
da nam nije dozvoljeno se buniti?
želim zaboraviti ovaj dan
i buditi se u naljepšem snu...
želim probuditi staru nadu
da ljubav još je tu.
gledaju me kako prolazim ulicom
i ne zamjećuju da još sam blizu
kad govore mi iza leđa
neku lažnu, jeftinu priču.
odlazim večeras...
napuštam svoje novo Ja...
živjet ću bar večeras
ono što postojalo je nekada...
...iman potrebu da nešto napišen... nešto da izbacin iz sebe ono što me muči i da možda na taj način svatin što mi je raditi dalje... ali ne mogu to napisati... nešto unutra mi neda, jer značilo bi to da ipak prema njemu nešto osjećan, a to je upravo ono što ne želin svatiti i sebi priznati... ne želin ponovo biti povrijeđena a sve mi se čini da će tako i ova priča završiti.. morati ću se makniti u stranu i gledati kako se sve odvija bez jedne riči... i niko neće znati nego ja... možda će naslutiti nešto jer znadu da smo bili zajedno, ali ne virujen da će se potruditi o tome me išta pitati... i bolje, jer morala bi lagati... zbog njega... i zbog nje... jer suđeno in je da budu zajedno, to znan još od prvog dana kad san ih vidila zajedno, i kažen to i sad... dugo su zajedno bili, onda prekinili, i od toga prošlo je već dosta, i on je ima druge cure, i mene sad... i ona je imala dečka, ali prekinila... a uvik su ostali bliski... a mislin da će biti još bliži sad... i ja se ne mogu boriti protiv toga ako on nju još voli... niti se želin protiv toga boriti... ona mi je prijateljica... on mi je prijatelj, nešto više od prijatelja, ljubavnik... nešto, ne znan ni sama... i zato... ne znan kako će se sve to odvijati, tek je počelo... ali ne želin da potraje ova neizvjesnost...
21:21 - heh bar deset puti san vidila ovako danas... "neko misli na tebe" rekli bi.... a ja se samo pitan - je li možda on?... ajme meni... nisan tila da mi išta znači, to je tribala biti zajebancija... i uvjeravan sebe da i dalje to je ali sve ovo što san napisala,a istina je, uporno me uvjerava da je drugačije i da mi znači nešto.... aaaaaaaa to NEŠTO! ubiti će me NEŠTO....
ne znan... glupa san... što da radin... kako se ponašati... očekivati nešto ili ne... ne znan... ništa ne znan... i pametnija san kad san glupa, onda ne mislin.... neka bude što će biti.... priživiti ću... i ovaj put.
Opet skrivena u svojoj samoći…
Zarobljena ležim na sjeni ugaslih snova
I okovana lancima života
Patim za davno izgubljenom srećom.
Tama je ponovno našla put do mog srca…
Zagrnula i zadnju zraku svijetla,
Ovila me u tugu.
Sve je tako daleko od mene
I ja… tako sam daleko od svih.
Ne vidim dalje od boli koja me razdire
I suza koje krasu moje obraze.
Gdje si ti sad, prijatelju moj,
Da utješiš ovu žalosnu djevojku?
Gdje si ti da vratiš osmjeh na usahlo njeno lice?
Da poljupcem vratiš je među ljude?
Zar je istina?
Da nitko ne zna ovu bol,
Da ne osjeti tugu,
Da ne vidi suzne oči nekad nasmijane djevojke?
Nitko ne shvaća moj svijet
Jer tako je poseban… Moj i ničiji.
Ničiji…
Možda u tome moja je pogreška
Jer ne dijelim sebe dovoljno.
Oko srca svog sam ogradila zid
Jer mnogo puta je bilo slomljeno.
Žao mi je što je tako,
Ali i kad provirim iz ove stvarnosti
Vidim da ništa se nije promijenilo.
Ostali ste isti… Slijepi.
I zato ne mogu vam povjeriti svoje srce…
Umjesto da ga primite nježno u sebe,
Zgnječit ćete ga i baciti u pod.
Žao mi je…
Žao mi je jer želim voljeti,
Voljeti i biti voljena,
Voljena i primijećena.
Ali…
Nitko ne zna.
Grijeh mi je ime...
Ludost prezime.
Samoća me obilježava...
Po lažnom velikom osmjehu ostat ću zapamćena.
Mrzim sebe najviše
I sav svoj nedovoljni trud,
Nepoznatima dajem snagu
Iz srca crpim njihovu slobodu.
Ja san onakva kakvom su me oblikovali.
Hoću li krenuti naprijed
Ili posrnuti?
Ne mislim na sutra
Niti želim znati sve
Jer život samo je laž
I nepotrebno ufanje.
Nevinost svoju prodala sam nebu,
Zauzvrat dobila krv i suze...
Nikad na staro vratiti se neću
I nikad...
Nikad
Priznati neću.
Samo tiho prošaptat ću riječi
Koje istinu o meni zbore
Ali nitko moj vapaj čuti neće
Jer ne želim njihov pogled baciti
Na rane svoje.
Možete govoriti o meni sve.
Ne morate reći ni riječi.
Kažite ono što leži vam na duši
Ja sigurno zamjeriti neću.
Veseli me što netko želi čuti moju priču
Ali osuđivanja su prevelika da bih izgovorila to.
Samo lagano zapjevat ću tišini
Jer razumjet će samo ona...
Neće ponavljati one iste riječi
Neće mi reći ništa nova.
Večeras odlazim negdje u daljinu...
Zaboravit ću svijet
I uspomene baciti u ponor,
Neka pjesma moja sada društvo mi pravi
Neka prijatelj moj postane sloboda.
Ponovno se vraćan na isto. Opet ona ista razmišljanja o žiletu, o krvi... Zašto bižati od boli tako da si nanosimo bol? Zašto je jedino to ono što mi u ovon trenu more vratiti osmjeh na lice i učiniti me sretnom?
Ne, lažen. Opet lažen sebi jer ne želin priznati, ni sebi ni drugome. Žilet nije jedino što me čini sretnon Nekad prije, On me usrećija, na način na koji želet nikad neće. Ali njega nema, negdi daleko se navlači s prijateljima i alkoholon, mene se vjerojatno i ne siti. A ja samo o njemu i razmišljan... I krvi.
Zašto mi to radi? Ovo je tribalo biti lipo razdoblje mog života, bez boli. Mislila san da san s njime napokon našla mir, i dok san bila s njime, dok nada je još postojala, rana nije bilo... a ožiljci su nestali.
A sad, kad njega nema, i kad ne znan oće li se vratiti, jedino što mi ostaje je bol.
Vrati se... Ne želin ponovno pasti na dno...
U noći budnoj
Šapnem prijateljici tami
Neke svoje teške stihove.
Bol svoju sad
Na pladnju joj poklanjam,
I suzama toplim
Njeno cvijeće zaljevam.
Jecaji daleki što zakopani su u meni
Sada paraju ovu gluhu ljepotu,
I sumorni krik u grlu se rodi
Da od mene potjera svu žalost i sramotu.
Ne mogu više živjeti u grijehu
I dušu svoju tjerati da diše,
Sada samo još treba oštrica mala
Svu moju tugu da trajno izbriše.
I plačem u tami
Na dnu svojih snova,
I plačem u sjeni
Jer netko otići mora.
A ja i dalje tu
Ostat' ću sama,
U boli i tuzi
O ljubavi da sanjam.
I vičem!
I plačem
Da nebo vrata mi otvori,
Al' začujem tada poznati mi glas...
Pssst... Tišina mi govori.
...nešto novo...
...nešto staro...
...neki novi svit...
...neka nova stvarnost,
bol... i ja...
